Mnogi od vas će za ovaj poremećaj čuti prvi puta. Malo se o njemu priča i zna. Je li lakše dijete prozvati zločestim, neodgojenim ili mu pružiti razumijevanje i pomoć…?
Poremećaj pažnje i koncentracije čest je poremećaj i to u velikom broju kod nadprosječno inteligentne djece. Ona se s tim teško nose, naročito ako nemaju pomoć obitelji, učitelja i stručnjaka. Ona ne znaju svoju pažnju usmjeriti na zadatak. Nimalo lako! S hiperaktivnošću se susrećemo u svakodnevnom rječniku. Koliko vam se samo puta dogodilo da ste rekli za svoje ili tuđe dijete kako je hiperaktivno? Griješite li? Je li zaigranost i hiperaktivnost isto? Kako se nositi s poremećajem zvanim ADHD? Psiholog Trpimir Jakovina priskočio je u pomoć timu Ordinacije.hr i odgovorio na pitanja vezana uz ovaj poremećaj.
Što je to hiperaktivnost i kako je možemo prepoznati kod djece?
Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću, poznat i kao ADHD (od engl. Attention Deficit Hyperactivity Disorder), jedan je od najčešćih neurorazvojnih poremećaja dječje i adolescentne dobi. Ovaj poremećaj uključuje povećanu motoričku aktivnost djeteta, koja je praćena neadekvatno razvijenom i lako otklonjivom pažnjom te naglim, nepredvidljivim i impulzivnim reakcijama. Takvo je dijete u razredu nemirno, ometa druge u radu, ne može završiti ni najjednostavniji zadatak, nepažljivo je, uvijek je u nevolji, promjenjivog je raspoloženja, razdražljivo je, ne može održati prijateljstva i sl.
Često se hiperaktivnost miješa s razigranošću, kako prepoznati razliku?
Roditelji i učitelji nerijetko brkaju hiperaktivnost sa zaigranošću, normalnim ponašanjem aktivnog predškolskog djeteta ili nekim drugim problemima psihološke ili zdravstvene prirode koji mogu proizvesti ponašanja slična ADHD-u. Stoga je važno da u dijagnosticiranju ADHD-a sudjeluje multidisciplinarni tim stručnjaka. Da bismo postavili dijagnozu poremećaja pažnje s hiperaktivnošću važno je da dijete iskazuje šest ili više simptoma koji traju barem šest mjeseci u dva ili više okruženja (npr. škola/vrtić i kuća) te se javljaju prije sedme godine života. Nužno je da budu prisutni simptomi iz kruga simptoma nepažnje (npr. dijete često ne prati upute, ima teškoća s održavanjem pažnje, ima teškoća s organiziranjem aktivnosti, često izbjegava zadatke, gubi stvari, ometaju ga vanjski podražaji itd.), te iz kruga simptoma hiperaktivnosti – impulzivnosti (vrpolji se ili ne može mirno sjediti, pretjerano trči ili se penje, pretjerano priča, često “izletava” s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje, često prekida ili ometa druge itd.).
Kako se postaviti prema hiperaktivnom djetetu?
Hiperaktivna djeca nerijetko predstavljaju problem za okolinu (razred, skupinu prijatelja, obitelj) no, valja uzeti u obzir da i samo dijete uvelike pati. Ono se osjeća neprihvaćenim, ne dobiva dovoljno podrške za ono što radi, ne iskazuje svoje sposobnosti, radi ispod svojih mogućnosti, nedovoljno zadovoljava potrebu za komunikacijom i izražavanjem, što za posljedicu ima razvoj loše slike o sebi i nisko samopouzdanje. Stoga je pogrešno hiperaktivno dijete kažnjavati zbog toga što je hiperaktivno. Ono zbog toga nije krivo! Prema njemu se valja odnositi s mnogo strpljenja, vedrine, tolerancije i topline. Također je pogrešno hiperaktivnom djetetu govoriti što da ne radi i zbunjivati ga neodređenim i općenitim porukama poput Budi dobar! Smiri se! ili Prekini! Poruke koje mu šaljemo trebaju biti afirmativne, direktne, lako razumljive, jednostavne i jasne. Za hiperaktivnu djecu važno je osigurati dovoljno stimulativnu okolinu te mu ponuditi veći broj aktivnosti, igara, predmeta i igračaka, koje će mu u isto vrijeme biti privlačne, ali i sigurne. Preporučljivo je što češće boraviti na otvorenom prostoru s mogućnošću slobodnog i sigurnog kretanja. Također je bitno da roditelji takvu djecu imaju u vidokrugu kako bi ga zaštitili od potencijalnih opasnosti.
Što uzrokuje hiperaktivnost?
Uzrok poremećaja još nije do kraja razjašnjen. Međutim, danas pouzdano znamo da to svakako nije nedostatak roditeljske brige, pretjerano gledanje televizije ni neadekvatna prehrana. Hiperaktivnost najvjerojatnije uzrokuje kombinacija genetskih, neuroloških, biokemijskih i čimbenika iz okoline. U posljednje vrijeme ADHD se povezuje s poremećajem u metaboličkim funkcijama mozga. Naime, pokazalo se da je metabolizam mozga kod hiperaktivne djece 8 posto niži nego kod ostale djece. Najveće razlike nađene su upravo u područjima mozga koja reguliraju pažnju i kontrolu motorike.
Kako se liječi?
ADHD se ponekad liječi lijekovima, najčešće stimulansima (amfetaminima) koji pomažu djeci da se usmjere na zadatak i umanjuju probleme u ponašanju. Novija saznanja o manjoj metaboličkoj aktivnosti mozga podupiru uporabu stimulansa, koji na ovu djecu djeluju umirujuće. No, kao i kod svih lijekova pojavljuju se i nuspojave; nesanica, probavne smetnje, vrtoglavica, gubitak težine itd. Najbolji se rezultati postižu tzv. multimodalnim pristupom tj. istodobnom primjenom odgovarajućih lijekova i različitih psihosocijalnih i psihoedukacijskih pristupa. Izrazito je važna edukacija roditelja i okoline o prirodi poremećaja, kako bi se okolina što bolje prilagodila djetetu. Ignoriranje ovog poremećaja, kao i izostanak optimalnog liječenja ima razarajuće posljedice na djetetov razvoj, kočeći ga u njegovom školovanju i formiranju u zdravo društveno biće.
Kome se obratiti?
Kod nas ne postoje posebno specijalizirane ustanove koje se bave liječenjem isključivo ADHD-a no, roditelji koji primijete neke od simptoma hiperaktivnosti kod svoje djece mogu se obratiti na Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba, Kliniku za dječje bolesti Zagreb – Psihotrauma centar ili Specijalnu bolnica za psihijatriju djece i mladeži.
prof. Ivana Grbavac
