Vaše dijete boluje od šećerne bolesti tip 1?
Saznajte kako ova bolest može utjecati na rast i razvoj vašeg djeteta.
Rast i razvoj bitna su obilježja dječje dobi. Poznato je da kronične bolesti s početkom u djetinjstvu mogu utjecati na rast, konačno ostvarenu tjelesnu visinu i nastup puberteta. Jedna od takvih bolesti je i šećerna bolest tip 1 čija učestalost raste, uz sve češću pojavu već u ranoj životnoj dobi.
Rast djeteta u visinu pod snažnim je utjecajem hormona rasta (HR). Većina njegovih učinaka ostvaruje se djelovanjem inzulinu sličnih faktora rasta (ISFR) koje proizvodi jetra. Oni putuju krvlju vezani za odgovarajuće vezne proteine što im produžuje život u cirkulaciji i omogućuje prijenos do ciljnih tkiva. Osobito je značajan njihov poticajni učinak na zone rasta dugih kostiju. Inzulin je jedan od najznačajnijih regulatora osovine HR/ISFR, čime neizravno, ali snažno utječe na rast. Manjak vlastitog inzulina kojeg luči gušterača i nefiziološki, potkožni način primjene egzogenog inzulina, s posljedično nižim razinama inzulina u jetrenoj cirkulaciji, izlažu dijete oboljelo od šećerna bolest tip 1 povećanom riziku od poremećaja rasta.
Visina djece u trenutku otkrivanja šećerna bolest tip 1 najčešće je prosječna ili čak veća od očekivane za dob i genetski potencijal. Kod onih koji su oboljeli prije puberteta, rast do početka puberteta može biti usporen. Nastup puberteta je uobičajen ili kasniji. Pubertetski zamah rasta je primjerenog trajanja, ali sam zamah može biti nešto slabiji. Težina poremećaja predpubertetskog i pubertetskog rasta čvrsto je povezana sa stupnjem metaboličke kontrole bolesti.
Tijekom djetinjstva raste i mozak, koji je izrazito veliki “potrošač” energije. Za svoj rast i razvoj on koristi isključivo glukozu i ovisan je o njezinoj razini u cirkulaciji jer ju ne može sam proizvesti niti ju može uskladištiti.
Rast i razvoj bitna su obilježja dječje dobi
Prema najnovijim istraživanjima, čini se da neka područja mozga rastu sporije u djece sa šećerna bolest tip 1 nego u zdravih vršnjaka. I premda nas u dječjoj dobi strah od hipoglikemije često ograničava u postizanju optimalne kontrole dijabetesa, sve je jasnije da je i kronično visoki šećer “loš” za mozak.
Stoga u kontekstu rasta i razvoja treba težiti postizanju što bolje prosječne razine šećera u krvi (HbA1c) uz izbjegavanje ekstremnih vrijednosti i prevelikih oscilacija glikemije. Pojava novih inzulina (inzulinskih analoga) uz intenzivirano liječenje te napredak vezan uz tehnološke novine na području praćenja glikemije i primjene inzulinske terapije (sistemi za kontinuirano mjerenje glukoze, inzulinske pumpe) omogućuju danas postizanje zadovoljavajuće kontrole šećerna bolest tip 1 te normalan rast i spolni razvoj u većine djece i adolescenata sa šećerna bolest tip 1.
Autor teksta: prim. Lavinia La Grasta Sabolić dr. med., spec. pedijatar
Klinika za pedijatriju KBC-a Sestara milosrdnica
Vinogradska 29, Zagreb
ADC-HR-P07-FSN-04/15
Foto: Shutterstock
