U zadnje vrijeme sam s različitih strana, uglavnom od vlastitih pacijenata, upitan komentirati istup kolege psihijatra koji je u dnevnim novinama napisao kako su lijekovi koje psihijatri propisuju nedjelotvorni i opasni…

Od kad uzimamo lijekove?

Valjda smo oduvijek htjeli pronaći sebi lijeka… U današnjim plemenskim zajednicama u svakom kutku Zemlje postoje primjerci dobro očuvane primitivne medicine koja uključuje herbalistiku i pravljenje raznih pripravaka od dostupnih sirovina. Takva medicina je preteča ove koju zatičemo u našoj civilizaciji. S davanjem samog pripravka isprepliće se i metafizika odnosa s vračem koji medicinu daje. Slično je i danas: sam pripravak mora zaista biti dan preko liječnika koji ga primjenjuje u nekom povlaštenom odnosu, s nekim dobrim običajima struke.

Razvoj moderne farmakološke medicine

Velik zamah u proizvodnji lijekova je posljedica otkrića lijekova 50-ih godina prošlog stoljeća. Prije toga je što se tiče lijekova koji djeluju na psihički aparat liječniku bio povijesno dostupan jedino – opijum. No, moderna znanost je zaslužna za barbiturate, pa klorpromazin, litij… lijekove koji su osim umirenja (sedacije) nudili i nešto specifičniji učinak, npr. na smanjenje određenih psihotičnih ili afektivnih simptoma. Ti rani uspjesi su pokrenuli niz istraživanja i sintetiziranja novih supstanci, sa često vrlo neočekivanim i intrigantnim rezultatima. Tako je nastala moderna psihofarmakologija i farmaceutska industrija. Brzina spoznaja je, uostalom, kao i drugim znanstvenim disciplinama, vrtoglava, a količina novih spoznaja je gotovo nezamisliva.

Što se putem još dogodilo?

Moderni austrijski filozof i svećenik (dijelom i hrvatskog porijekla), kritičar moderne zapadne kulture Ivan Illich je rekao: “Moderna medicina je negacija zdravlja. Nije organizirana da služi ljudskom zdravlju nego samoj sebi kao instituciji. Više razbolijeva nego što liječi ljude.”.

Mnogo je istine u tim riječima, a to se prepoznaje kao dosta negativan trend u modernoj medicini koji je naširoko poznat, jer je dio kulturoloških promjena u cijeloj civilizaciji. Medicina je usmjerena na bolest, dehumanizira se, tehnologija i farmacija postupno zamjenjuju vještinu liječenja kao i uvažavanje čovjeka – pacijenta. Važno je znati da je davne 1946 godine, i ponovno 1974. Svjetska zdravstvena organizacija definirala ovako zdravlje: “Zdravlje nije nepostojanje bolesti, već stanje potpunog fizičkog, mentalnog, duhovnog i socijalnog blagostanja.” Ne treba biti stručnjak da bismo zaključili da takva definicija predstavlja ideal kojem težimo a ne nešto što se može konkretno doseći. No, ta definicija jasno pokušava preusmjeriti pažnju liječnika koji traži bolest – da ugleda čovjeka pred sobom i da ga razumije u njegovoj potrebi dostizanja osobne harmonije. Ona se, makar deklarativno, odmiče od medicine u kojoj se negira čovjek a postoji eventualno samo njegov dio koji je bolestan i treba ga “popraviti”.

Moderna psihijatrija

Slično je i s medicinom koja se bavi ljudskom psihom. Tendencija koja negira ukupnost osobe, a hoće liječiti na popravljački način jedan njegov “pokvareni” dio – je težnja i u psihijatriji koja ne drži vodu. Dapače, taj stav i način pristupa čovjeku koji ima značajne psihičke tegobe je vrlo štetan jer ga dodatno osiromašuje i tjera u slijepu ulicu: sam ne razumije točno kako je došao/došla do tog nezdravog stanja a k tome ga okolina prepoznaje samo po tom nezdravom dijelu i odustaje od razumijevanja. Kao da i pacijent i liječnik u modernoj medicini imaju strpljenja samo za trenutan uspjeh.

Pomažu li lijekovi ili ipak odmažu?

Kemijska djelovanja supstanci koje dajemu u terapijske svrhe nemaju direktnu vezu sa psihološkim konceptima s kojima pokušavamo razumjeti kompleksno ljudsko – zdravo ili nezdravo – ponašanje, osjećaje i misli. Te supstance su slične jednostavnom alatu mehaničara s kojim se na različitim mjestima u nekom zamršenom stroju (mozgu) može proizvesti niz različitih posljedica. Stoga svaki lijek može biti i koristan i štetan, i najčešće to i jest makar to možda izmiče direktnom primjećivanju.

Lijekovi imaju – naravno – svoje dobre učinke, o tom su napisani terabajti dokumenata i knjiga!

I ne treba puno o tome pričati. Svi imaju i svoje nuspojave, također dokumentirane i danas dobro dostupne (internet). Važno je pitanje kakvo je očekivanje od učinka lijekova! Da li prihvaćamo lijek kao alat, pomoć pri nekom poslu koji je puno kompleksniji od samog učinka alata? Ili se zanosimo idejom da je lijek riješenje, nešto kao precizan kirurški nož koji će jednom zauvjek odstraniti psihički problem, kao da je neka sitna izraslina koja će onda nestati.

Ideje su opasnije od lijekova

Ideja da jedna (pa i dvije – tri u kombinaciji) kemijska supstanca može u našem organizmu dovesti do izliječenja ili da može kompleksni psihički aparat dovesti u harmoniju je stvarno opasna. Takva ideja zanemaruje našu prirodu, procese i razloge nastanka nezdravog stanja i kompleksnost bilo na neurofiziološkoj razini, bilo na psihološkoj razini. S toga primjena lijeka može biti dobra samo ako je kritična i uklopljena u odnos pacijent – liječnik, a taj odnos nosi ulogu liječenja.

Praksa današnje dobre i učinkovite psihijatrije ima složeniji pristup od instant – težnje da se simptom ukloni tabletom. Ona uključuje pokušaj razumijevanja smisla koji se dešava pojedincu, kao i napor prihvaćanja stvari koje se ne mogu promijeniti preko noći ili uopće. A to znači psihološko, biološko, socijalno i duhovno razumijevanje.

Slično kao i s onim vračem na početku ove priče: sam pripravak, bez dobrog vrača, postaje opasan ili neučinkovit!

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo