Kako se nositi s afazijom

Što kada vam netko blizak, netko tko vam puno znači u životu, s kim ste uvijek mogli porazgovarati i na koga ste uvijek mogli računati, odjednom ne može ništa reći, niste sigurni razumije li što mu govorite i rasplače se bez razloga kao malo dijete?

Kako razumjeti takvu promjenu? Kako se ponašati?

Do ovakvih naglih i šokantnih promjena može doći nakon moždanog udara. Kada je kao posljedica moždanog udara oštećena komunikacija, govorimo o afaziji.

Ono što obično najviše zbunjuje okolinu osobe koja ima afaziju jest njezina nagla pojava: čovjek ode spavati normalan, a ujutro se probudi i nije u stanju izreći ni riječ. Ono što ljude isto može zbunjivati je što osoba pogođena afazijom može vrlo loše i nesuvislo govoriti, ali vrlo dobro razumjeti što joj se govori. S druge strane, ovisno o tome koliko i koji dio mozga je oštećen, čovjek može na prvi pogled sasvim normalno govoriti, ali ako ga malo bolje poslušate ili postavite neko složenije pitanje koje zahtijeva razumijevanje odnosa ili drugih apstraktnih pojmova, uvidjet ćete da ih ne razumije. Rijetko kada je pogođen samo govor ili samo razumijevanje govora - afazija može obuhvaćati i pisanu, ali i neverbalnu komunikaciju, a najčešće se radi o kombiniranim oštećenjima - neka područja su jače, a druga blaže oštećena. Bilo kako, kod afazija se uvijek radi o gubitku već stečenih sposobnosti i njihov gubitak je vrlo frustrirajući i za one koje pogodi i za njihovu okolinu.

Pitanje koje članovi obitelji osobe s afazijom najčešće postavljaju je hoće li doći do oporavka i koliko će oporavak trajati. Odgovor na ta pitanja uvelike ovisi o veličini i mjestu oštećenja mozga te o dobi bolesnika, njegovoj okolini i dostupnosti rehabilitacije. Što je osoba mlađa, zdravija i snažnija, što se rehabilitacijski postupci ranije započnu i redovitije provode, to su šanse za oporavak bolje. Kada se radi o većim oštećenjima mozga i osobama visoke životne dobi, važna je stalnost terapije kako ne bi došlo do pogoršanja i gubljenja već stečenih vještina.

S obzirom da se radi o naglim i velikim promjenama, nije čudo da su članovi obitelji, osobe emocionalno vezane za bolesnika, teško prihvaćaju ove promjene, teško se snalaze i prilagođavaju. Tu nalazim sličnosti s roditeljima koji uvide da im dijete ima teškoće u učenju ili odjednom počne mucati. Kod pojave mucanja promjene mogu biti nagle, a kod djece s teškoćama u učenju postaju izražene polaskom u školu. Teško je roditeljima prihvatiti da im djetetu koje se do jučer bogato izražavalo, glatko govorilo, odjednom riječi teško izlaze iz usta, da nerado i šturo govori. Isto je tako teško roditeljima djece koja imaju teškoće u učenju shvatiti da njihovo inače inteligentno dijete teško pamti i brzo zaboravi jednom naučeno.

Tu je vrlo važna uloga logopeda. Kao i u terapiji djece koja mucaju i djece s teškoćama u učenju, tako i u rehabilitaciji osoba s afazijom, logoped će objasniti na koji način je komunikacija oštećena, što se može, a što ne očekivati od bolesnika, kako tumačiti određena ponašanja, na koji način pristupati. I ovdje je vrlo važno uključivanje obitelji u rehabilitaciju, ali i pomoć i modeliranje pristupa od strane logopeda.

Na temu afazije željela bih s vama podijeliti i jedno osobno iskustvo, no o tome - sljedeći tjedan.