Prošla tri tjedna bila su jako turbulentna u mom životu i mnogo toga se dogodilo… Mnogo ružnog i nešto malo lijepog, ali ja ću se barem zasad zadržati na lijepom. Nema smisla ubijati se razmišljajući zašto su ljudi zločesti…

kMoji dragi prijatelji iz poduzeća Amec bili su jako dobri i pozvali me da s njima provedem dva dana u Goriškim brdima u posjetu dvojici velikih slovenskih vinara Marijanu Simčiču i Stojanu Ščureku. Premda sam ja prije svega kuhar, veliki sam ljubitelj vina, tako da sam jedva čekao polazak. Čim smo krenuli pokazalo se da će biti vrlo zabavno i veselo. Putovali smo mini kombijem koji ima ograničenje brzine 100 km/h što je put učinilo znatno dužim, ali uz česta stajanja i izvrsnu slavonsku rakiju nismo niti primijetili da se put od cca. 2 sata odužio na 4 i pol.

Kada smo stigli smjestili smo se u kuću gospodina Ščureka, ali vrlo brzo krenuli smo do imanja Simčičevih. Tamo nas je dočekala simpatična supruga gosp. Simčiča, Valerija. Prvo smo se okupili oko stola s pićem dobrodošlice, ali moram priznati da smo svi bili izrazito gladni i jedva dočekali lagane zalogaje koje nam je pripremila kuharica (nažalost ime joj nisam zapamtio – nisam siguran je li tome kriv alkohol ili moje loše pamćenje) koja je spremila čitavu slow food večeru koja je slijedila. Pršut i jaja punjena hrenom i namazom od maslina (radi se o utorku nakon Uskrsa) pratili su sivi pinot i chardonnay iz klasične linije. Pošto nam se tada pridružio i gospodin Simčič, krenuli smo u obilazak vinarije. Godišnje proizvedu ukupno 100.000 butelja, tj. 75.000 litara vina s 18 hektara vinograda koji su svi u njihovom posjedu. Trenutno vino prodaju u 23 zemlje. Proizvode ukupno 3 linije vine; klasičnu, selekciju i najprestižnija koju nazivaju „opoka“. Tim redom smo ih i degustirali.

kNakon što smo obišli podrum, vratili smo se u vrlo ugodno uređenu prostoriju u kojoj smo večerali i nastavili s degustacijom. Nažalost, danas kada ovo pišem ne sjećam se sa sigurnošću svih sljedova večere (makar sam dobar dio večeri proveo s ljubaznom kuharicom i gđom. Valerijom u kuhinji).

Budući su Mađari zaštitili ime Tokaj na vina iz svoje regije, Slovenci su svoju sortu koju smo da tada poznavali pod tim imenom preimenovali u Sauvignonasse. Uz tu sortu koju osim obitelji Marijana Simčiča proizvodi samo još nekoliko vinara iz Goriških brda, kao autohtonu sortu u brdima imaju i Rebulu koja uspijeva na nadmorskoj visini od 200 do 250 metara. Uspješnost i kvalitetu vina iz Goriških brda treba prije svega pripisati položaju i klimi. Brda su udaljena nekih 10-ak kilometara zračne linije od Jadranskog mora s jedne strane, a zaštićena su Alpama s druge strane. Zbog velike količine oborina, vinogradi su koncipirani drugačije nego naši. Radi se o svojevrsnim terasama koje pomažu da se u doba velikih kiša vinogradi jednostavno ne uruše, a s druge strane na njima se voda zadržava nakon kišnih razdoblja pa ne treba dodatno navodnjavati vinograde.

Kako je večera napredovala, tako su i vina koja smo pili bila sve kompleksnija i zahtjevnija. Moji favoriti bili su Teodor belo i Teodor rdeče iz serije selekcija. Gospodin Simčič ispričao nam je i priču o imenu Teodor. Naime tako se je zvao njegov djed koji je u vremenu podjele općine Gorizia nakon drugog svjetskog rata između Slovenije i Italije ostao u Sloveniji i tako zadržao dio vinograda koje je posjedovao, za razliku od velikog broja stanovnika koji su se jednostavno preselili nekoliko metara dalje koji se pripali republici Italiji. Na taj način se gospodin Marijan odužio djedu koju mu je u nasljedstvo ostavio vinariju. Vrhunac večeri bio je desert uz koji je posluženo vino Leonardo (ime dobilo po sinu gospodina Marijana) koje se proizvodi od sorte rebula, a brano je u punoj zrelosti početkom listopada, zatim sušeno u drvenim sanducima do travnja. Tim načinom sušenja grožđe gubi 90 posto svoje težine, ali vino koje zatim dozrijeva u hrastovim bačvama najmanje 48 mjeseci nevjerojatnog je okusa!

kIz perspektive vlasnika restorana s dosta širokom ponudom vina, moram priznati da smo zadnjih godina poprilično zapostavili slovenska vina. To je donekle i razumljivo s obzirom na kvalitetu hrvatskih vina, ali s druge strane treba biti profesionalan i ponuditi i ono najkvalitetnije iz okruženja. Kada sam otvorio restoran 2000. godine gotovo cijela vinska lista temeljila se je na slovenskim vinima i to prije svega vinima gospodina Simčiča i Ščureka. S vremenom gosti su sve više tražili hrvatska vina, tako da danas zapravo vrlo rijetko prodajemo slovenska. Ovo putovanje ponovo mi je otvorilo oči i na novoj vinskoj listi svakako će se naći i neka izuzetno dobra slovenska vina.

Slijedeći tjedana slijedi nastavak s vinima gospodina Ščureka…

 

Vaš chef Tomislav

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo