Vjerojatno svi imamo neku djetinju uspomenu na trešnju. Djevojčice su ih stavljale na uši, a dječacima je uvijek bile slađa ona u susjedovu vrtu…
Teško je shvatiti koliko je, ne tako davno, ljudima na području Lovranštine značila trešnja. Mene su črešnje odgojile, prisjeća se mladosti Boris Mihovilić, šef kuhinje Ville Astra. Zahvaljujući njima kupile bi se knjige za školu i cipele za drugu godinu. Poput svih obitelji u ovome kraju i njegova je imala mnogo stabala, neka višestoljetna i visoka do deset metara. Dizalo se u osvit – muškarci su odlazili u berbu, a žene na riječku placu (tržnicu). Katkad su se pleteni koši zapremine 30 do 40 kilograma te nešto manji kofi kilometrima nosili na ramenu, s brda do kamiona u priobalju. Žene bi brže-bolje prodale dnevni urod i žurile natrag u berbu jer trešnja je osjetljiva ploda i trebalo je iskoristiti tih mjesec dana te, povrh one radničke, zaraditi još jednu plaću.
Kažu da od cvata do ploda treba četrdeset dana. Prvo dozrijeva slatka, svijetla trešnja na kratkim peteljkama cvetići, zatim duraža, tamna, mekana, bez crva i najprikladnija za savijače, slijedi matešinka, nešto sitnija i tvrđa. Tu je i opatijka, ne odveć slatka sorta, ali svijetla i osjetljiva, a pred kraj dolazi najveća i najdeblja – brtošinka. Posljednja, na višim nadmorskim visinama, dozrijeva fruštejka, kisela i specifična okusa, odlična za kompote.
Ipak, kraljica među lovranskim trešnjama je brtošinka, nazvana po pomorcu Brtošiću, koji ju je navodno prije stotinu godina donio iz Južne Amerike. Specifični mikroklimatski uvjeti Lovranštine pogodovali su brzu širenju e sorte pa je, uz marune i obiteljsko medarstvo, postala zaštitni znak kraja.
Izvorno hrvatsko?
Nekoć su se trešnje obnavljale svake godine. Najbolje je bilo presaditi divlju stabljiku iz šume te je nakon godinu-dvije cijepiti, a vrlo su otporne bile i cijepljene samonikle mladice trešanja (rešejike), što rastu samo na groti (kamenu). No, s vremenom je zanimanje za uzgoj trešanja počelo opadati, vrtovi su se zapuštali, a trešnja, ako se ne pobere i očisti, presahne. Dodatan je problem što su ljudi uglavnom sadili samo onu najbolju – brtošinku, sortu koja se ne može sama oploditi, već su joj potrebni oprašivači, odnosno druge sorte, što je rezultiralo smanjenjem rodnosti lovranske trešnje.
Opasnost od izumiranja tradicije prepoznala je općina Lovran pa je u suradnji s gospodarskim odjelom Primorsko-goranske županije i znanstvenicima sa zagrebačkog Agronomskog fakulteta 1998. pokrenula Projekt zaštite i revitalizacije lovranskih trešanja te istraživanje o njezinoj autohtonosti. Da bi se utvrdila osnovna pomološka svojstva, od matičnih je stabala proizvedeno 500 sadnica, koje su posađene u dva pokusna nasada. Zbog usporedbe u pokusu su uz lovransku trešnju posađene i druge važne sorte, a utvrđeno je kako je riječ o stranooplodnoj sorti I. kategorije koja, kao što je tvrdila narodna predaja, nije autohtona sorta, već je neplanski uvezena iz Amerike i vrlo slična svjetski poznatoj sorti lambert. Daljom primjenom molekularnih metoda genetičke identifikacije na osnovi DNA, potvrđeno je da je riječ o istoj sorti koja nosi različito ime.
Robna marka
Jedan od autora prihvaćenoga znanstvenog rada, agronom Mladen Brajan, smatra da bez obzira što lovranska trešnja nije autohtona sorta, radi se o voćki jako dobre kvalitete, po nekim karakteristikama ipak različitoj od američke sorte i zato treba zadržati naziv lovranska trešnja. Uz to, riječ je o poznatu imenu s tradicijom i svojevrsnoj robnoj marki, koja je prepoznatljiva na tržištu.
O kvaliteti plodova lovranske trešnje govorilo se i na Petom međunarodnom kongresu o trešnjama, održanu 2005. u Turskoj, a dosadašnji rezultati istraživanja vezani uz hrvatske trešnje bit će prezentirani na kongresu u Čileu iduće godine.
Iako nakana lovranske općine da obnovi uzgoj trešanja nije naišla na veliki odaziv kod lokalnog stanovništva, vrijedna voćka ipak je postala tradicija predsezonske turističke ponude, pa se u lipnju redovito održavaju Dani črešanj va Lovrane, tzv. Črešnjada, kada se u kavanama i restoranima mogu kušati kokteli od trešanja i škampi, rižoto od trešanja i pjenušca, njoki od krumpira i koprive s trešnjama i lisičarkama te mnoge druge maštovite kreacije. Posljednjega se dana održava fešta, koja završava rezanjem velikog lovranskog štrudela od trešanja duga više od trinaest metara, a spravljaju ga slastičari Hotela Excelsior.
Ove godine se održavaju 14. Dani črešanj va Lovrane od 7. do 15. lipnja. Imate još vremena za gastronomske voćne svečanosti, jer trešnja zrije do kraja mjeseca.
Autor teksta: Sanja Krmpotić
