Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: “Zarobljena tuga”

Objavljeno 06.06.2016.

Psihološki problemi

Pozdrav. Imam 21 godinu. Od rođenja sam invalid (spina bifida je u pitanju). To mi nikad nije bila prepreka da uživam u životu. Međutim, prije 1 godine i 7 mjeseci u životu su mi se počele dešavati neizdržljive situacije. Imala sam problema s ljudima oko sebe. Svi oni su bili jako bolesni i neki su završavali i u bolnici. Najteže mi je bilo kad je moj ujak završio u bolnici. Za njega sam jako vezana. Iako sam osoba koja teško izražava svoje osjećaje, u tom periodu sam nekontrolirano plakala. Najgore od svega je što sam kroz sve to sama prolazila jer sam ja tip osobe koja ni pred kim neće pokazati što zapravo osjeća, pogotovo ako je tuga u pitanju. Od tog događaja je prošlo godina i 4 mjeseca, ali u meni još uvijek postoji doza straha da se ne ponovi, moje misli su samo time okupirane, mogu slobodno reći da 24 h o tome razmišljam. Zbog svoje bolesti većinu vremena provodim sama, pa se tako i razmišljanja nagomilavaju. Voljela bih se riješiti tih misli i opet biti ona stara ja koja uživa u životu jer od tog događaja ništa me ne može usrećiti. Jedino pomaže kad sam u ujakovom društvu. Tada se osjećam sretno, slobodno i ispunjeno.

Ako i postoji tipologija ljudi, onda ne bi trebala biti opravdanje da uvijek činimo isto – a to nam u stvari ne odgovara. Sama o sebi znate da vam je teško izraziti neke osjećaje, no to nije sve, jer to znači da isto tako imate i poteškoću procesiranja ili nošenja s tim osjećajima. S druge strane, gubitak ili najava gubitka uvijek donosi težinu, bol i potrebu za odvijanjem procesa kojeg zovemo žalovanje. U vašem slučaju on je zastao i pretvorio se u strahovanje i nametanje misli, to je glavni simptom, a vi naravno to ne želite. No, logikom nastanka simptoma treba poštovati glavni problem – i osloboditi na neki drugi način zarobljenu tugu.