Halo, doktore!

Vi pitate, naši liječnici odgovaraju

info

Prijavite se u svoj račun kako bi mogli postavljati pitanja liječnicima. Nemate korisnički račun? Učlani se.

Postavite pitanje

P: Nepovoljne obiteljske okolnosti prilikom odrastanja

Objavljeno 20.06.2015.

Psihološki problemi

Poštovani! Imam 24 godine, nezaposlena sam osoba, ne koristim nikakve lijekove i ovo je moja priča. Još u osnovnoj školi bila sam najmanja cura iako najstarija u razredu, družila sam se sa jednom curom koja se na kraju ispostavila osoba koja me maltretirala iako ni dan danas nije toga svjesna, uvijek mi se rugala, kupovala sam joj hranu i sitnice od novca kojeg sam dobivala za užinu, vrijeđala me da sam glupa, klinka koja se i u 7 razredu družila s klincima, nisam smjela imati nijedno drugo društvo osim nje jer je inače okretala cijeli razred protiv mene i svi bi me zezali i rugali se, pretvarala mi je dane u pakao, čak mi je unistila prvi poljubac za koji me prislila da imam sa jednim deckom koji mi se ni malo nije sviđao. Naime moj otac je volio tu i tam popiti jer takav mu je posao da je jedino sa drustvom uz alkohol zaboravio probleme i druzio se, ali kad bi dosao pijan doma pocinjala je svada sa mamom, deranje na mene i brata, vredanja, omalozavanja, morala sam jesti salatu kasno navecer, slusati grube rijeci , vredanje i plac mame, nikad nas nije udario ali nas je psihicki vredao i maltretirao. Meni to sad izgleda kao da je bilo svaku vecer iako neznam vise koliko se to cesto dogadalo. Prijetio je jednom da bude se ubil, da mu je dosta, govoril da sam nist koristi ko i mama, bacal mobitel i stvari po cijelom stanu, nije bilo spavanja jer je bio prisutan strah da bude se nesto dogodilo, nisam smjela plakati jer ga je to jos vise razljutilo. Kako sam postala starija tako se strah pretvarao u bijes i zelju da se ne vrati doma, da to sve prestane, nekad sam znala kad je dosel doma krenuti na spavanje samo kako bi izbjegla skandal, ali nije bas uspjevalo, jer on iz nekog razloga pocel je namjerno provocirati mamu a kako ona nezna biti tiho zapocinjale su neprestane svade i vredanja. Najgora stvar je da je mama radila nocnu, a onda je on najvise provociral i maltretiral mene, te jednom brata otpelal i rekel da ga vodi na cigansko naselje, a mene ostavil zakljucanu u kuci, da bi se kasnije vratil i rekel da bil na pizzi sa bratom, nakon sto sam ja doma dusu ispustila. Cini mi se da on nije svjestan nicega od toga i da ili se ne sjeca ili se ne zeli sjecati. Kad je znal doci doma i zaspati u autu ja sam bila ta koja ga je morala ici buditi da dode spavati u kucu da se ne smrzne ili nas ne sramoti, to se nije puno puta ponovilo, mama je znala dolaziti u moj dio kuce sad kad sam starija da se makne i skrije od njega jer ju vrijeda i strah ju je. Sad kako sam starija nema vise tog nekog straha, a i ne pije vise toliko tu i tam popije i nije vise takav.Inace je jako dobra osoba, i sve bi dal za nas, ali kad je bil pijan koda se pretvoril u drugu osobu, koja nas mrzi. Kad sam bila 4 razred dosla sam sa bakom k teti di je bil jedan stariji gospodin koji je zivjel tam( od tetka otac), baka se isla druziti a ja sam u dvoristu brala tresnje, isla sam po tanjuric k njemu a on je lezal na krevetu, pitala sam ga dali ima tanjuric na sto mi je on odgovorio da me ne cuje neka dodem blize, ja sam dosla blize i pitala ga nakon sto me on lagano uhvatio za sisu i tu je stalo moje srce , otrgnula sam se i otisla, nikome to nisam spominjala jer nisam znala reakcije i nisam shvacala sto se u potpunosti desilo, od toga dana pocela sam skrivati svoja prsa i nikad nisam imala neku uzu majcu i ravno stajala da bi me netko mogao slucajno vidjeti, stvorilo je u meni neku blokadu i strah da me netko gleda ili da vidi moja prsa, to je trajalo jako dugo i jos danas nenosim dekolte ili da mi se sise izraze. Dugo nisam mogla dozvoliti decku da me dira za dojke ili da me gleda golu.U jednom periodu posto su roditelji kasnije radili dugo i mama nocne baka i deda su nas cuvali i tam smo boravili kroz ljeto, stvorila sam odnos kao da su mi oni roditelji i vise su me naucili nego moji vlastiti, nemam sjecanja da sam nesto ljepo provela djetinjstvo sa roditeljima samo one lose stvari o tati i cesta svadanja,baka i deda su mi bili novi roditelji, cak mi teta pricala da sam kao mala baku zvala mamom. Kako sam krenula u srednju skolu pocele su glavobolje koje su bile neizdrzive, ustanovilo se da imam tenzijsku glavobolju pracenu sa blagom nesanicom.Upoznala sam decka i nakon 18 odselila k njemu to mi je bio bjeg od doma i konacan mir, sve je bilo idealno i onda je pocelo to da me poceo varati, vrijedati, omalozavati, i tirao me doma da bi mu se ja svaki put vracala i sve trpela kad jednog dana 2011 godine umrla mi je baka, umrla je tako jer je hitna koja je dosla doma kad nije mogla do zraka odbila dati joj bocu sa kisikom koju nisu imali kod sebe posto ona zivi u zgradi i dali joj adrenalin i ostavili je mrtvu da lezi na podu pred ocima dede, tog dana se moj cijeli svijet srusio, htjela sam iskociti iz koze, plakala danima, dozivala njeno ime, sanjala ju, molila boga da ju vrati i nikako se nisam htjela i mogla pomiriti sa njezinom smrcu, nakon toga ne decko ostavio, ostala sam sama natrag doma sa svom boli i nikoga da me utjesti, nakon tjedan dana deda se probudio izgubljen rekli doktori da ga stigel alzhimer i da reba biti tablete, govorio mi je da nezeli zivjeti, jer naravno posto sam nezaposlena na mene je pala briga da se brinem za njega, dolazim ga doma hraniti i jesti s njim , paziti da pije tablete i voziti ga sve po sud i pritom biti pod stalnim pritsikom jer on je uvjeravao u suprotne stvari koje je bilo nemoguce ispuniti, brinula sam se za njega iako sam svakog dana dolazila doma u suzama, slusajuci osobu koju volis kako nezeli zivjeti , gledati ga kako mrsavi i izbjegava tablete, sa teskom boli od nepreboljenog gubitka bake jos sam morala prihvacati i njegovo odustajanje od zivota, kad sam pukla i rekla da ga nezelim voziti u toplice jer je bio jako bezobrazan prema meni, a on nije smio voziti auto, rekao je da bude on vozio, a on je bio jako tvrdoglavom i teskog temperamenta odbila sam sjediti kraj njega od sraha da ne poginemo, posto je jednom prilikom kad sam vozila povukao rucnu na autocesti, on je sjeo u auto i sam se odpelao kad je tata to cuo u ljutnji mi je rekao ako se njemu kaj desi da budem ja za to kriva i da bude to na mojoj dusi,medutim nist se nije desilo, tako je trajala agonija 5 mjeseci dok jednog jutra kad sam spavala nisam zacula kucanje po vratima, ustala sam da vidim ko je kad je to bio moj deda koji je dosao pjesice od banfice gdje je zivio to je udaljeno pola sata hoda od nas, i pitao me di mu je auto, na sto sam sam ja umorna zbunjena odgovorila da mu je kod stana , da ga niko nije dirao, ljuto je promrmljao da mora u bolnicu na vadenje krvi i prekleo me i otisao, ja sam jos minutu gledala za njim te se vratil u krevet, nakon dva sata se probudila i isla reci roditeljima da je bio deda, medutim njih nije bilo, zvala sam i rekli mi da deda u bolnici da se srusio na cesti i da su isli mu odnesti stvari, ja sam ispricala kaj je bilo i naravno tata rekao da sam ja kriva za to jer sam bila previse ljena da se stanem i da njih probudim, prosla su 4 sata briganja da bi mama dosla k meni i pitala me kaj hocu da naruce za jesti da je deda umro, srce mi je stalo, pala sam na pod, nisam mogla disati, ponavljala sam samo ja sam kriva, i zasto se to desilo, tata je dosel zagrlil me i rekel da nije moja krivnja, da je bil ljut jer ga deda razljutio, to je toliko boljelo da nisam znala kud bi sa sobom i kako da to izdrzim, nisam svjesna ni sprovoda ni nicega , to je ostavilo veliku rupu u meni i bol. Krenula sam tatinim stopama, postala sam jako bijesna i zivcana, ljutila bi se na sitnice i plakala za sitnice, postala sam previse napeta i svaka sitnica mi je smetala i sve sam to stresala na mamu jer se previse brine za mene i time me gusi, stalno nekaj govori i stalno me nadzirala kud idem, zvala me i to mi je radilo veliki pritisak, iako sam joj miljun puta objasnila da mi to smeta ona se plakala da se samo brine a ja sam bila grozna prema njoj, iako ljuta nisam zalila za tim ruznim rijecima koje sam joj govorila, valjda sam uvijek nasla nacina da dobim sve sto hocu. Sad sam u vezi sa deckom kojeg znam pola zivota i sretna sam s njim iako mozda to nije sreca, volim ga i on mi je srodna dusa i tako on osjeca prema meni, ali nemam povjerenje u njega, osjecam se kao mu nisam dovoljna, kao da me ne voli, posto sam malo punija imam komplekse o sebi i svojem tijelu i jako me sram kako izgledam, on me voli i tvrdi da mu ljepa ali znaa gledati druge mrsave cure iako veli da nije istina da gleda normalno ljude koji prolaze ali to u meni budi bijes i ljubomoru i cesto se znamo posvadati sve zato sto se ja osjecam ne voljenom, nemogu opisati taj osjecaj i uhvati me bijes i puknem i posvadam se s njim i onda samo govorim grde rijeci da ga povrijedim i pokusavam mu dati do znanja da on ne vrijedi i da sam ja uvijek u pravu, kad nije cura u pitanju zna se naci neka sitnica koja meni smeta i onda pucam , on si voli malo popit tu i tam sa drustvom i ja onda puknem, onda ga mrzim i mrzim sebe ali nemogu si pomoci, onda sam bezobrazna, placem i placem i tiram ga doma i od sebe i radim sve ono sto bi ja mrzila da radi meni i sto su radili meni, on mi je vec u par navrata rekao da sam grozna i da nisam psihicki stabilna, cak je pretrazival na internetu o agresivnim curama i takve stvari sto me jako boli, jer nisam inace takva, i svaki put mi jako zal kasnije i kajem se za svoje postupke, ali jednostavno nemogu biti mirna tak dugo dok to ne izbacim iz sebe i ne povrijedim ga, a tako nas samo odvajam jedan od drugoga, pricali smo miljun puta o svemu i on mi govori da ja sve umisljam iako nekad znam da pretjeram , nemogu si pomoci to je jace od mene, strah me da sam se pretvorila u svojeg oca, panicnu osobu koja bude na kraju ostala sama, izbjegavam da idemo u subotu van jer me strah da bude on gledal druge cure koje su privlacnije od mene, i najradije sam onda doma s njim , jer kad smo vani uvijek se nade neka sitnica da se posvadamo. Nitko nezna da imam problem cak ni moji roditelji jer se doima kao sretna osoba koja sve drzi u sebi. Mama tvrdi da sam samo jako zivcana a ja neznam vise kaj da radim i kako da si pomognem, osjecam da pucam i da sam prazna iznutra, nemam vise niti volje biti sa drustvom jer mi idu na zivce i postajem stalno kad sam vani prilicno umorna, a kad sam doma nemogu zaspati, jako se mucim prilikom spavanja iako sam iscrpljena i umorna nikako da zaspim, budim se po noci i tesko zaspim, kad se ujutro probudim imam osjecaj kao da nisam spavala cijelu noc iako je to oko 10 ujutro, pritisak mi je jer ne radim i onda mi to svi nabacuju na nos da dobim osjecaj kao da sam nist koristi i time se jos manje cijenim, a imam taj strah radit negdje jer mislim da se nebi snasla u takvoj okolini, i onda ostaje strah da nikad nebudem imala posao, a najgore je da me nitko ne razumije i svi misle da imam sve i da sam sretna, a jako sam tuzna i neznam dali sam psihicki nestabilna ili sam to sve samo umislila.Molila bi vas da mi kazete svoje misljenje. Unaprijed hvala, s Poštovanjem.

Poštovana, Vi ste imali nepovoljne obiteljske okolnosti prilikom odrastanja (očev alkoholizam, nasilnost, psihičko zlostavljanje) a doživjeli ste i seksualni napad starog perverznog čovjeka (od tetka otac). Sve to nije bilo dobro za odrastanje djevojčice i Vi ste odrasli u nepovjerljivu, ljubomornu mladu ženu koja se samosažaljeva, često “puca” i koja uglavnom druge optužuje za svoje “pucanje” i probleme (osobito dečke s kojima ste u vezi). U roditeljskom domu ste “naučili” da se bliske osobe optužuju i vrijeđaju i da služe tome da bi Vi na njih projicirali svoju trenutnu ljutnju. Taj ste mehanizam zadržali i dalje što je bitan dio slike Vašeg psihičkog poremećaja – emocionalno nestabilnog poremećaja osobnosti (F 60.3). Nakon smrti bake i djeda postali ste još i neraspoloženi pa je Vaš karakterni način (frustriranje, agresija, osjećaj krivnje) još izraženiji. Liječenje koje trebate je sustavna (dugotrajna) psihoterapija uz primjenu lijekova ako i kad je to potrebno.