Imam 18 godina, završila sam srednju školu i trenutno pauziram godinu jer bih trebala nastaviti školu u inozemstvu. Živim tipičnim tinejđerskim i zdravim životom, ali sam osjetila da mi se psihičko stanje počelo pogoršavati čim je škola završila.. Imala sam hrpu prijateljica, i preko noći sam izgubila sve ijednu samo jer sam se požalila kako nisu bile dobre prijateljice prema meni, iako sam ja davala sve za njih, svaki djelić moje pažnje i mog vremena. Inače sam osoba, koja stavlja svakog ispred sebe. Sve je to isparilo i nestalo i sve je bilo lažno s njihove strane. U vezi sam i od tada sve moje potrebe su pale nekako na njega. Oslonila sam se samo na njega i vršila pritisak na njega, kao da više niko ne postoji osim njega. Što je potpuno pogrešno.. Počela sam biti psihotično ljubomorna, za što sam se potrudila da prestanem biti takva i uspjela sam. Ali poslije toga opet moje stanje se ne popravlja, dok je on bio također u inozemstvu preko ljeta, ja sam ostala sama. Ispočetka mi je bilo samo dosadno, onda sam postala bezvoljna. Krenula sam u teretanu, ali i to sam prestala nakon nekog vremena, jer se nisam osjećala ništa ispunjenije. Dan za danom, tako već oko pola godine ništa me više ne veseli, ne nalazim način da se osjetim sretnom čak ni pored momka s kojim imam prekrasnu, iskrenu i tolerantnu vezu (mada ponekad umišljam da me ne voli i kako će svakog časa da me ostavi jer sam paranoidna), mislim da će me svi napustiti, prijateljica više nemam, i bojim se ikome više otvoriti, nemam povjerenja ni u koga, zadnjih mjesec dana smijem se na silu i iziđem samo da se ne osjećam samom, trudim se, ali svaki put ishod je isti dođem kući i plačem. Konstantno plačem, i bojim se svega. Od nekog suma, do preispitivanja ljubavi vlastitih roditelja. Bojim se života, bojim se budućnosti, da li ću biti željeno uspješna, da li ću biti nesretna, bojim se da me još neko ne napusti, a najviše se bojim da ću samo ovim ponašanjem u životu sigurno ostati sama bez ikoga. Počela sam i samu sebe da mrzim, nemam više samopouzdanja, nesigurna sam u sve, nigdje ne pronalazim sigurnost. Živčana sam i raspoloženja mi strašno variraju, upala sam u kolotečinu i nikako ne mogu izići iz nje.. Molim vas za savjet, pomoć, išta.. Želim biti ona stara ja.. Samouvjerena, neustrašiva, druželjubiva, zabavna, sretna, puna ambicija i želja.. Želim da se radujem ponovo svemu, a ne samo da ležim u krevetu 24h dnevno i plačem. Osjetim kako je lagano rješenje negdje tu u mojoj blizini, a ja ga ne vidim i ne prepoznajem.