Pišem Vam jer mi stvarno treba savjet i mišljenje psihologa. Imam 26 godina, fakultetski sam obrazovana i odnedavno zaposlena. No, muči me nekoliko problema. Jedan od njih je moj otac. Naime, već gotovo tri godine ne razgovaram s njim. Rezultat je to dugih godina mučnog života koji je moja obitelj imala s njim. On je jako nerealna i neodgovorna osoba koja je svojim ponašanjem dovela obitelj do gubitka apsolutno svega što smo imali. Iako smo mu godinama ja, moja majka i braća pokušali na sve moguće načine ukazati na greške koje čini i posljedice istih, on jednostavno nikoga ne želi slušati. Sada su moji roditelji razvedeni, otac živi sam, a na mene je kao jedinu zaposlenu u obitelji pao teret "ispravljanja" svih očevih grešaka koje su nas i dovele do propasti. Riječ je o ponovnom uspostavljanju normalnog života, ni o kakvom luksuzu. Godinama smo s njim živjeli u siromaštvu, pretrpjeli mnogo sramote (selili smo se više od deset puta), a neminovno je da smo kroz te godine silom prilika postali izolirani od druženja s bilo kim jer sebi nismo mogli priuštiti normalan život ni najpotrebnije stvari. Ja jednostavno nisam imala strpljenja ni snage uopće pokušavati razgovarati s njim i prije tri godine prekinula sam svaku komunikaciju s njim. U vrlo teškim uvjetima uspjela sam završiti fakultet u roku, a on je samo čekao da se zaposlim i da ga uzdržavam do kraja života. Brine me što sam tijekom cijelog studija bila iznimno borbena i zahvaljujući tome sam i postigla jako dobar uspjeh, no kao da je sva moja snaga nestala u beskrajnom učenju i pokušaju da se moj otac dovede u red. Danas mi se čini kao da me svatko može ponižavati i gaziti a ja uopće nemam volje da se branim. Također, imam jako nisko samopouzdanje otkad znam za sebe. Na poslu se ne mogu uklopiti i već sam stekla "etiketu" čudakinje. Često mi se događa da mi srce naglo počne ubrzano lupati bez posebnog razloga. Noću se budim, a svaki put kad s nekim razgovaram mislim da će ta osoba zaključiti da sam glupa. Više ni na što ne znam gledati pozitivno, muče me često crne misli. Osim toga, cijeli život se mučim s osjećajem neuklapanja, iako sam po prirodi komunikativna i vesela osoba. Uglavnom mi je komunikacija s drugim ljudima dosadna i moram se prisiljavati da uopće izdržim razgovor. Priča koja se svodi uvijek na isto me jako umara. Ja težim nekim dubljim, intelektualnijim temama a za takve teme jako je teško naći sugovornika. Zbog svega što sam prošla u životu prerano sam odrasla i zato često na život gledam puno realnije nego drugi ljudi. S vremenom sam se pretvorila u osobu koja "bježi" od ljudi, a zapravo čeznem za normalnim razgovorom i sugovornikom. Kad se nađem u nekom društvu tada se ponašam ukočeno i želim što prije otići. Taj grč u stomaku koji tada osjetim osjećam sve češće neovisno jesam li sama ili u društvu. Osoba sam koja se za sve previše brine i mislim da bi to moglo naškoditi mom zdravlju. Također, primijetila sam da se bolje snalazim i opuštenija sam u muškom nego u ženskom društvu. Iako slovim za lijepu djevojku, nikad nisam imala dečka, ne želim brak ni djecu, od malena znam da to nije za mene. Majka mi kaže da sam stidna i da se to na meni lako vidi. Muškarce smatram nedostojnim ljubavi jer ni oni sami ne znaju voljeti istinski, nego samo tjelesno, površno. Vrlo rijetko mi se netko svidi, a sama pomisao na intimne odnose u meni izaziva neku blokadu. Možda je značajno spomenuti da me moj nemiran duh sputava u koncentraciji na bilo koji hobi, što me dodatno ljuti i brine. Molim Vas, recite mi je li moje stanje normalno i je li sa mnom sve u redu. Unaprijed hvala na Vašem odgovoru! P.S. Ispričavam se na opširnosti, ali samo sam tako mogla objasniti svoje stanje.