Zdravlje

Zdravlje

Zašto se ne razumijemo?

U neurolingivstičkom programiranju postoji zanimljiv koncept pod nazivom metaprogrami. Ima ih četrnaest, a ovdje ćemo se osvrnuti na dva koja će pojasniti zašto netko planira, a zašto je netko spontan.

“Jakove, trebali bi se konačno dogovoriti kad i kamo ćemo na godišnji…” – pomalo je nervozno pokušala započeti konverzaciju o problemu koji ju muči već neko vrijeme. Nije ovo prvi put da o tome počinje razgovarati. Već je ožujak, krajnje je vrijeme da se odluče kamo će, kamp ili apartman, gdje, da potraže neki smještaj, rezerviraju ga… ma sve će ona to napraviti, samo da on razmisli pola sata i odgovori joj na jednostavno pitanje: kada.

Jakov je pogledao Luciju ispod obrva, dižući pogled s članka u novinama. Taman se udubio u briljantan komentar omiljenog mu i duhovitog novinara, kad je čuo taj laganonervoznoiščekujući Lucijin glas.

Ljetovanje. Pa kakvo ljetovanje? Sada je ožujak, nije svibanj. Znao je da ne smije reći ovu pomisao koja mu se prva pojavila u glavi. Što se njega tiče, mogli su slobodno jedne subote spakirati kofere i krenuti put Jadrana. Kako da on sada, nekoliko mjeseci prije sezone, zna kamo će htjeti u svibnju ili kolovozu? Kako da zna kada će biti slobodan na poslu? To ne ovisi o njemu, ovisi o poslu, o kolegama, strankama… što ako bude neka frka? Ne može ostaviti ljude na cjedilu i otići jer je tako isplanirao. Neke se stvari ne daju isplanirati.

U stvari, nije se mogao sjetiti ničega što bi se stvarno dalo isplanirati.

Lucija je gledala njegov tupi pogled. Užasno ju je živcirao taj tupi pogled. Kad god ga pita nešto, neku naznaku o nekom smjeru u životu, ne za petoljetni plan, nego za mjesec dana unaprijed, njemu kao da nešto odnese svu inteligenciju iz mozga, sjedi, tupo gleda u nju i kaže… evo sad će…

“Pa ne znam… vidjet ćemo kad dođe vrijeme…” – stigao je očekivani odgovor.

“Pa sad je vrijeme, Jakove. Sad je vrijeme da rezerviramo smještaj, da vidimo kakav će to smještaj biti, da odredimo što sve moramo ponijeti, ako ćemo u kamp moramo dokupiti određene stvari, znaš da je prošle godine pukao nosač za šator, moramo u Austriju po novi, ovdje ih nema…” – glas joj je postajao sve nervozniji, želudac joj se grčio jer je znala da opet neće dobiti odgovor – “… ja o svemu tome mislim, kao što mislim svake godine, kao što mislim o svemu u životu, a ti, ti sjediš i čitaš novine i misliš da će se sve samo riješiti…”.

“Evo ga…” – promrmljao je Jakov u bradu. Taman dovoljno glasno da i ona to čuje. Mrzio je ovakav razvoj događaja, uvijek isti, uvijek predvidiv.

“Što si rekao?!? Evo ga? Što – evo ga!?!” – Lucija je slušala svoj glas kako se nezaustavljivo diže u visine i osjećala svoju nervozu kako se isto tako nezaustavljivo pretvara u bijes.

“Pa to! Evo ga!” – više se ni Jakov nije susprezao “Evo opet iste priče! Ona bi PLANIRALA! Ona bi REZERVIRALA! Jel’ ti misliš da ja mogu tek tako sa svojim poslom reći kada ću na godišnji?!? Misliš li da moj posao samo o meni ovisi?!? I što onda ako ne odemo u Austriju po jeb… nosač, ako ne rezerviramo kamp ili nešto drugo? Da je po meni, išli bi na more kad nam padne na pamet! Da znaš pričati s ljudima, kao što ne znaš, našla bi smještaj kod prvog ribara u dvorištu ako treba, ali bi živjela sretno i spontano! A ne ovako, u planovima, rasporedima, kućicama, pretincima… POGLEDAJ U ŠTO NAM SE ŽIVOT PRETVORIO!!!”

Bijesno je tresnuo novinama o stol i izašao iz kuhinje, zalupivši vratima. Njoj su suze kliznule niz lice. Zašto nikad, ali nikad nije u stanju razmisliti par dana unaprijed? Život bi bio puno lakši…samo kad bi znala malo unaprijed u kojem smjeru ide…

Vjerujem da se svako od nas prepoznao u jednoj od ovih uloga. Ako ste se prepoznali u Luciji zasigurno mislite da je ona u pravu. Naravno da treba planirati. Život je na taj način puno jednostavniji. Onima pak koji su se prepoznali u Jakovu možda se kosa diže na glavi od silnog planiranja. Zapravo niti jedan niti drugi nisu u pravu… niti u krivu, oni jednostavno pričaju drugim jezicima i shodno tome se ne razumiju.

U neurolingivstičkom programiranju postoji zanimljiv koncept pod nazivom metaprogrami. Ima ih četrnaest, a ja ću se ovdje osvrnuti na dva koja će nam pojasniti zašto Lucija planira, zašto je Jakov spontan, zašto ona misli na šator, a on na ribare.

Prvi je način razmišljanja. Ovaj obrazac pokazuje kako netko razmišlja u danom kontekstu. Traga li kontinuirano za novim načinima ili preferira praćenje već uspostavljene procedure?

S obzirom na ovaj obrazac ljude možemo podijeliti na opcije i procedure. Ako to zamislimo kao jedna kontinuum s jedne će strane biti opcije, a s druge procedure. Većina ljudi nalazi se negdje na sredini, ali kao i uvijek postoje ekstremi. Kada se nađu takva dva, jednostavno se ne razumiju.

Ljudi “opcije” motivirani su prilikama i mogućnostima. Ne vole planirati i vole odlučivati u danoj situaciji s obzirom na prilike koje se nude u tom trenu. Kada ih netko pita primjerice gdje će na ljetovanje vjerojatno će odgovoriti “Vidjet ću” što zapravo znači da će tada (često u zadnji tren), s obzirom na trenutno raspoloženje odlučiti gdje će ljetovati. Zbog toga bi Jakov najrađe pinklec na rame i put pod noge. Krasi ih spontanost koju će “procedure” pročitati kao neodgovornost. Njihova je mana što uslijed neplaniranja ponekad ostaju kratkih rukava, a prednost što će lako ugrabiti priliku koja im se pruža, bez imalo razmišljanja.

Za razliku od “procedura” kojima će prilika često uteći pred nosom, samo zato što ju nisu uklopili u plan. Vole planirati no odsutnost procedure čini ih izgubljenima. Lucija bi najradije isplanirala što će točno jesti, kada će na plažu, kada na kavu, što je nemoguće jer u ožujku nema informaciju kakvo će vrijeme biti u kolovozu. Ipak ovakve ljude krasi organiziranost što ih čini poprilično pouzdanima.

Drugi je organizacija. Ovaj nam obrazac daje uvid u fokus i interese osobe. Daje nam informaciju o kontekstualnim obilježjima koja ona koristi da bi došla do iskustava, tj. prizvala sjećanja. Usredotočuje li se osoba na ljude (njihove misli i osjećaje) ili na stvari (kao što su ideje, sustavi i alati).

Ljudi koji su usmjereni na ljude usredotočuju se na misli i osjećaje sebe samih ili drugih. Vjerojatno je da su dobri u uspostavljanju odnosa s drugima. Zanima ih TKO. Jakov bi vjerojatno zaista stupio u kontakt s nekim ribarom i riješio pitanje smještaja.

Ljudi koji su usmjereni na stvari primjećuju alate, stvari i proizvode. Oni se usredotočuju na zadatke i sustave i žele obaviti razne stvari. Naginju vjerovanju da emocijama nije mjesto u svijetu posla i mogu se ponašati prema ljudima i idejama kao prema stvarima. Njih zanima ŠTO.

Opisala sam samo dva metaprograma, od njih četrnaest. Zapravo kada malo bolje razmislim, dobro je da se uopće razumijemo.

Autorica teksta:

undefined 
Jelena
Vrsaljko, dipl.soc.rad

psihoterapeut
certificirani trener
komunikacijskih vještina
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr)

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo