Ljudi često imaju komentare zgražanja nad nekim tuđim ponašanjem koje im se čini ne prihvatljivim te se pitaju “Pa kako je to mogla učiniti?“, “Kako se nije iskontrolirao?” i slično. Samokontrola je jako važna za svaku osobu, a uči se od rane dobi.
Poznat je eksperiment kada se pred djete stavi slatkiš i da mu se uputa da ako određeno vrijeme ne pojede taj slatkiš, da će onda dobiti duplo više tog slatkiša. Hoće li dijete odmah pojesti slatkiš koji je pred njim ili će pričekati neko vrijeme pa onda uživati u dvostrukoj količini slatkiša? Odgovor je da neka djeca neće čekati, odnosno neće odgoditi zadovoljstvo, a neka hoće, baš kao što će i neki odrasli imati jaču, a neki slabiju samokontrolu.
Pokazalo se kako je samokontrola važna za školski uspjeh, akademsko postignuće te socijalnu kompetentnost. Nedostatak samokontrole često je u podlozi problema s pažnjom i problema u ponašanju. Kada se problemi u samokontroli održe i do odrasle dobi često su povezani s problemima u odnosima, lošim fizičkim zdravljem te psihičkim poremećajima. Stoga je potrebno raditi na razvoju samokontrole kod sebe, ali i poticati druge na to.
Samokontrola se razvoja kroz dugo vremensko razdoblje. Od najranije dobi, kada djeca od svega nekoliko mjeseci okreću glavu od nečega što im je previše stimulirajuće ili im ne odgovara, kroz razdoblje do treće godine kada im u razvoju samoregulacije najviše treba pomoć roditelja ili drugih odraslih osoba te razdoblje od treće do šeste godine kada djeca uvježbavaju kontroliranje impulsa, prebacivanje pažnje te čekanje nagrade. Vještine samokontrole nastavljaju se razvijati kroz djetinjstvo i adolescenciju. Dijelovi mozga koji su zaslužni za samokontrolu su u najranijoj dobi nezreli te tek pri kraju adolescencije postižu punu zrelost što nam i daje odgovor na pitanje zašto je potrebno toliko dugo vremena da se razvije samokontrola.
Zašto postoje razlike u samokontroli?
Iako se samokontrola razvija kroz godine ipak postoje velike razlike u količini samokontrole kod ljudi iste dobi. Istraživanja mozga pokazuju kako je razvoj samokontorole određen i gentskim i okolinskim čimbenicima.
Tri faktora koja se međusobno isprepleću doprinose tome da postoje individualne razlike u samokontroli kod ljudi su:
1. 
Okolina u kojoj je dijete odrastalo
Odnos sa roditeljima te okolina u kojoj je dijete odrastalo pokazalo se bitnim za oblikovanje sposobnosti za samokontrolu. Sigurna privrženost djeteta i roditelja pokazala se značajnim prediktorom samokontrole djeteta za čak šest godina kasnije. Ona djeca čiji su roditelji pružali pozitivno vođenje, reagirali na potrebe djeteta, s djetetom komunicirali o emocijama, koji su bili podržavajući a istovremeno poticali djetetovu samostalnost, imaju veću vjerojatnost da će lakše razviti strategije samokontrole. Također, ona djeca koja odrastaju u kulturi koja njeguje važnost samokontrole brže će ju i usvojiti. Okolina sa više strukture i rutine također je podržavajuća za razvoj samokontrole.
2. Temperament
Razlike u temperamentu povezane su s time kako će neko dijete reagirati na novi i nepoznati podražaj. Netko će biti suzdržan i uplašen, dok će netko drugi znatiželjno pristupiti i istraživati. One osobe kod kojih se više moždanih aktivnosti odvija u lijevom frontalnom području mozga će prije pristupiti i istraživati nove i nepoznate podražaje ili situacije. Oni kojima je dominantnija desna strana frontalnog područja mozga će izbjegavati nove i nepoznate situacija te će biti više oprezni, bojažljivi i lakše će se uzrujati. Osobe koje su kroz djetinjstvo bile opreznije, će kasnije lakše razviti samokontrolu. Ipak, važno je napomenuti kako ni pretjerana samokontrola nije poželjna i može narušiti kvalitetu života.
3. Genetika
Iako važnost genetike u razvoju samokontrole nije još dovoljno istražena, dosadašnji nalazi su identificirali gene vezane uz samokontrolu, a posebno uz fokusiranu pažnju, kontrolu impulzivnosti te ignoriranje distraktora. Također, značajna se pokazala i razina dopamina.
Za djecu je jedan od najvećih izazova upravo naučiti oduprijeti se impulzivnoj reakciji pri nekom emocionalnom impulsu. U situacijama kada, iako kognitivno znaju da nešto ne bi trebali napraviti, npr.udariti nekoga kada su ljuti, ipak imaju potrebu to napraviti. Ili, kada se trebaju suzdržati da ne pojedu slatkiš koji je pred njima. Ipak, ovakve situacije ne vrijede samo za djecu već svakodnevno možemo primijetiti velik broj odraslih ljudi koji i dalje imaju problema sa samokontrolom svoga ponašanja. Kada činimo nešto što na kognitivnoj razini znamo da nije dobro za nas, ali se ipak prepustimo želji za tim pa impulzivno odreagiramo zapravo to znači da se nismo samokontrolirali. Naravno, u nekim situacijama je ok odabrati prepustiti se želji, ali bitno je znati da smo to svjesno odabrali umjesto da se smatramo robom svojih nagona i potreba. Kao što je ranije spomenuto, niti pre velika niti pre mala razina samokontrole nije zdrava za osobu. Ipak nije lako u svakom trenutku imati optimalnu razinu samokontrole. Ako osoba ipak prepozna da ima veliki nedostatak ili višak samokontrole uredu je obratiti se za pomoć prije nego to počne narušavati kvalitetu svakodnevice.
Autorica teksta:
Tea Knežević,
mag. psych, praktičarka terapije igrom
Centar Proventus.hr
Terapija igrom.hr
