Svako jutro od povratka s godišnjeg odmora moja šefica i ja idemo na našu prvu jutarnju kavu. Kako bi se što lakše uhvatile u koštac sa svim nadolazećim obavezama ovaj nam naš mali ritual dobro dođe da punom parom i s guštom prionemo na posao.
I naravno kako obje volimo dan započeti finom kavom tako uvijek idemo u isti kafić gdje nam simpa konobar već s vrata krene pripremati naš omiljeni napitak (jel trebam napomenuti da čovjek zna kakvu koja pije kavu?). I dakako uvijek sjednemo za isti stol, jedan uz prozor gdje nam je najugodnije.
Jedno jutro ulazimo nas dvije u kafić, konobar već sa smiješkom kreće s pripremom kave a kad ono šok: neki gospodin sjedi na našem mjestu! Da nas je kamera tada snimala vjerojatno bi uočila užas na našim licima u trenutku kada smo shvatile da je naš stol zauzet. Prešutno smo, s tugom u očima, sjele za drugi stol. Još smo diskretno pogledavale gospodina nadajući se da će uskoro otići, no njegova je šalica bila puna. A ništa, što je tu je, danas nemamo sreće.
Iduće jutro (e sad jel svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno zaista ne znam) krenule smo malo ranije na kavu. Sada već s nestrpljenjem gledamo što će nas dočekati – na sreću ovaj put stol je bio slobodan. Pobjedonosno smo se nasmiješile jedna drugoj i sjele za NAŠ stol. Nekoliko trenutaka kasnije u kafić ulazi onaj isti gospodin od jučer (onaj koji je sjedio za NAŠIM stolom) i vjerojatno s istim izrazom lica kao i mi dan prije primjeti da je njegov stol zauzet. I čovjek, onako sa žaljenjem u očima, otkomentira sam sebi u bradu: „A ništa, a mogao bi ja i van sjesti“ (kafić je bio potpuno prazan, nas dvije smo bile jedine unutra). Još se jednom vratio unutra po novine (vjerojatno da odmjeri koliko još imamo kave u šalicama) i otišao za svoj novi stol. Moja pretpostavka je da ćemo sutra morati još malo ranije krenuti na kavu (već nas vidim kako nakon nekog vremena u 6 ujutro stojimo pred kafićom i naguravamo se s gospodinom tko će prije do stola kada konobar otvori vrata).
Kad navika gubi svoju prvobitnu svrhu?
I dok se smijemo same sebi i svojim navikama, svjesne smo da je u svakoj situaciji bitna naša fleksibilnost. I onaj gospodin i mi smo se u situaciji u kojoj je bio narušen naš ritual jednostavno prilagodili i sjeli za drugi stol. No, ponekad se dogodi da ni pod koju cijenu ne želimo odstupiti od naše navike iako nas ona možda ne dovodi do željenog cilja. Primjerice, da smo odustale od naše kave samo zato jer ne možemo sjesti za stol na koji smo navikle i otišle natrag u ured mrzovoljne, naša navika (koja sama po sebi nije štetna) bi u potpunosti narušila naše funkcioniranje i bila kontraproduktivna za nas. A to nije bio prvobitni cilj kojemu smo težile.
Sama imam puno navika koje volim: volim ujutro popiti finu kavu, volim navečer prije spavanja čitati, volim pojesti nešto slatko nakon ručka, kada sam na moru šaljem razglednice prijateljima (one prave, ne sms poruke)… I smatram da sam dovoljno fleksibilna da ne dobijem slom živaca kada neku od njih ne mogu ostvariti (ne dobijem slom živaca ako ujutro ne mogu popiti kavu, samo sam malo mrzovoljna). Navike (pri tome mislim na one koje nisu štetne za nas, naš organizam i druge) su same po sebi dobre dok nam pričinjavaju zadovoljstvo. No u trenutku kada postanemo toliko rigidni da se ne možemo opustiti dok ne obavimo to što inače činimo, ta navika gubi svoju prvobitnu svrhu. I onda je pravo vrijeme da se pitamo: jesmo li mi tu zbog navike ili ona zbog nas? Koji nam je bio prvotni cilj?
Kada se nešto dobro utaba, nije jednostavno to promijeniti. I ne moramo mijenjati navike sve dok nam one ne štete. Ali ono što bi trebali naučiti svi mi koji imamo navike koje volimo jest razviti fleksibilnost. Naučiti raspolagati s onim što imamo u datom trenutku: sjesti za drugi stol, naručiti novo jelo, prihvatiti novog susjeda u zgradi koji ima drugačije običaje od starog, kupiti novi parfem kada naš stari izađe iz proizvodnje… Neće se ništa strašno dogoditi ako budemo fleksibilni. Samo će nam život biti lakši. I moći ćemo se smijati sami sebi kada shvatimo kako smo zapravo smiješni kada nam netko pomrsi račune. Veliki pozdrav gospodinu iz kafića ako čita ovaj članak.
