Neki dan mi je na predavanju prvi put u publici sjedio jedan pas. Kako se radilo o dresiranom psu vodiču tako je i njegovo ponašanje bilo i više nego pristojno. Foxy se razveselila svakom novom polazniku, diskretno je mahala svojim velikim repom i davala do znanja svakom prisutnom koliko je sretna što je tu, na pomoć svojoj vlasnici. Kada sam vidjela koliko je to četveronožno dlakavo stvorenje unijelo veselja među nas, shvatila sam kako zapravo sve teorije o terapeutskom učinku životinja imaju smisla.
Ova spoznaja nije bila novost za mene – i sama doma imam nekoliko ljubimaca (što na 4 noge, što s krilima, što s perajama) koji su mi neizmjerni izvor smijeha i ugode. No, zanimljivo je da sva znanstvena literatura generalno ukazuje na povoljan odnos čovjeka i životinje (i to ne samo onih koji su pristrani kao ja). Tako su dosadašnje studije pokazale slijedeće:
- vlasnici kućnih ljubimaca u mnogo manjoj mjeri pate od depresije
- ljudi koji imaju kućne ljubimce imaju niži krvni tlak kada se nađu u stresnoj situaciji
- igranje s ljubimcem povećava razinu serotonina i dopamina, što ima opuštajući i smirujući efekt
- vlasnici kućnih ljubimaca imaju nižu razinu triglicerida i kolesterola
Više fizičke aktivnosti – manje stresa
Maženje, češkanje, grljenje i tepanje životinji (i njezina reakcija na isto) može nas znatno opustiti i utješiti u stresnim situacijama. Društvo kućnog ljubimca smanjuje usamljenost i pospješuje želju za fizičkom aktivnošću što potom utječe na raspoloženje i fizičko zdravlje.
Kada me roditelji pitaju za savjet da li nabaviti kućnog ljubimca djetetu, moj odgovor je da kućni ljubimac može donijeti čitav niz poželjnih promjena ukoliko je i njihov stav prema kućnom ljubimcu pozitivan. Naime, brojna istraživanja pokazuju da su djeca koja odrastaju uz kućne ljubimce snažno emocionalno privržena ljubimcima te ih doživljavaju kao posebne prijatelje, važne članove obitelji, izvore zabave, fizičke sigurnosti i zaštite, te one koji im bezuvjetno pružaju ljubav.
Razvijanje osječaja odgovornosti i empatičnosti
Kroz brigu o kućnim ljubimcima dijete može razvijati odgovornost i empatičnost. Naime, preuzimajući odgovornost za opstanak nekog živog bića, djeca se uče disciplini, strpljenju, požrtvovnosti, nježnosti i samilosti. U preuzimanju odgovornosti za kućnog ljubimca, ključna je uloga roditelja. Djeca već od najranije dobi upijaju riječi i postupke roditelja, te je stoga bitno da djetetu dajemo do znanja kako kućni ljubimac nije igračka koju možemo „pospremiti“ kada nam dojadi.
Ukoliko dijete ima manje od 5 godina, roditelji ne bi trebali previše očekivati od djeteta s obzirom da se ono ne može u potpunosti brinuti niti o sebi. Prvi kućni ljubimac djetetu bi mogla biti akvarijska ribica jer dijete može, uz roditeljske savjete i pomoć, obavljati gotovo sve u njezi i brizi za nju. Za početak, bilo bi dobro da roditelji ustale naviku, a s godinama neka to preraste u ozbiljniju brigu. Adolescenti se za svog mezimca mogu i trebaju samostalno brinuti. Na taj način djeca zapravo stječu i određene radne navike a slobodno vrijeme provode na puno zdraviji i efikasniji način nego da su primjerice igrali videoigrice ili proveli vrijeme na računalu.
Kućni ljubimci doprinose komunikacijskim vještinama
Sjećam se kada sam ja dobila svog prvog ljubimca, malog maltezera, kako sam vrlo brzo upoznala sve susjede iz kvarta i okolice. Nije prošao dan a da moj pas i ja nismo popričali sa susjedom, usputnim prolaznikom, drugim vlasnikom psa… I dan danas smatram da je moj Lino doprinjeo mojim komunikacijskim vještinama.
Naime, i djeca koja imaju kućnog ljubimca lakše stupaju u kontakt s vršnjacima jer ljubimac potiče komunikaciju, a usporedno s tim raste i djetetovo samopouzdanje. U brojnim istraživanjima ustanovljeno je da se djeca koja imaju ljubimca i koja žive u povoljnijoj obiteljskoj klimi bolje razvijaju u skladu sa svojom dobi. Djeca jedinci ili najmlađa djeca u obitelji više se vežu za kućne ljubimce koji im mogu poslužiti za lakše izražavanje emocija i usvajanje ponašanja koja druga djeca usvajaju izravnom komunikacijom s mlađom braćom i sestrama.
Hoćemo li nabaviti kućnog ljubimca (bilo za sebe ili za dijete) ponajprije ovisi o našim, željama, mogućnostima, volji. Nabavljajući kućnog ljubimca roditelji moraju biti svjesni obaveza i odgovornosti koje preuzimaju. Svoj odnos prema životinjama dijete najčešće gradi prema modelu roditelja. Ako je odnos roditelja prema kućnom ljubimcu pun pažnje, nježnosti i ljubavi, vjerojatno će se na sličan način prema životinjama odnositi i dijete. Isto tako, ukoliko roditelji nemaju afiniteta prema životinjama ili smatraju da bi im kućni ljubimac bio teret, možda je ipak bolje da ga ne nabavljaju. Naime, životinja nije igračka i njihov dolazak u obitelj treba trajati do kraja njihova života a ne do prvog godišnjeg odmora.
Na kraju, istaknula bih da su prednosti kućnih ljubimaca u našim životima velike: oni će nas uvijek sretno dočekati kada dođemo kući, osjećaju sve naše emocije, uvijek nas jednako vole i uvijek smo im dragi – iako možda nismo uvijek pravedni prema njima. Ne prigovaraju i ne gledaju nas “mrko”, a zauzvrat traže samo malo ljubavi i pažnje. I hrane. A sada u tom duhu idem malo pomaziti svog maltezera – pisanje članka mi nije bilo stresno ali će mi dobro doći njegova potvrda o napravljenom poslu u obliku mahanja repom.
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Ordinacija.hr
