U ovomedjelu nizozemski filozof Coen Simon istražuje prirodu i učinak čežnje, želje, nade i čekanja.
“Uvijek kad odlazim nekamo na nekoliko dana, djeci ostavim mali crtež”. Prisnost tih uvodnih riječi tipična je za knjigu “Čekajući sreću: Filozofija čežnje“. Nizozemski filozof Coen Simon obraća nam se čudesnim i zaigranim osobnim tonom. Svakodnevni život, predmeti, okolnosti i događaji koji nam izgledaju tako poznato njega fasciniraju i uvode u filozofsku kontemplaciju. U ovome djelu autor istražuje prirodu i učinak čežnje, želje, nade i čekanja.
Suvremeni čovjek želi previše, barem tako glasi njegova samodijagnoza, stoga se masovno bacamo na samoistraživanje, jer ako znamo tko smo, onda nam je i jasnije što doista želimo.
No pritom zaboravljamo jedno pitanje: nudi li nam svijet ikada ono što želimo? Nažalost, svijet nije izlog pun predmeta koji bi mogli utažiti naše čežnje i žudnje. A ne možemo ih utažiti ni na način na koji udovoljavamo praznome želucu.
U knjizi “Čekajući sreću” filozof Coen Simon uranja u vlastite osjećaje nade, nostalgije, lijenosti, ljubavi, agresije, nestrpljenja i srama, pokazujući pritom iznenađujuće obilježje čežnje: nije njezino ispunjenje to koje daje smisao životu, nego čežnja sama.
O autoru
Coen Simon (1972.) je nizozemski filozof i publicist. Njegovi eseji u novinama NRC Handelsblad, nrc.next i Trouw pobuđuju veliku pozornost u javnim raspravama. Napisao je, između ostalog, “Gledaj čovjeka”, “Zašto se tražimo, ali ne nalazimo”, “Tako započinje svaki vizionar” i “I onda smo znali sve”, za koju je dobio značajnu nagradu “Sokrat“ za “najaktualniju, najoriginalniju i najpoticajniju“ filozofsku knjigu 2012. godine.
Izvadak iz knjige “Čekajući sreću: Filozofija čežnje”
Premda se čini da je čekanje neraskidivo povezano s onim što čekamo, ne bih mogao reći da sam prije negoli sam postao ocem znao što točno čekam. Ne vrijedi li to i za sve naše čežnje? Čežnju često zamišljamo kao nit između sebe i predmeta svoje čežnje, nit koja je jednom jače, a drugi put slabije nategnuta, a katkada i pukne – neispunjena čežnja. Ali koliko jako moramo rastezati ovu metaforu kako bismo njome mogli zahvatiti istinsku bit čežnje? Nešto tu nije u redu s kronologijom. Kao da se ikada nalazimo u nekom prvotnom stanju u kojem nezainteresirano i bez čežnji gledamo na svijet. Svijet s predmetima i osobama koji nas ostavljaju ravnodušnima te čiju vrijednost, lišeni osjećaja privlačnosti prema njima, možemo objektivno utvrditi. Štoviše, u bilo kojem trenutku možemo tek tako odlučiti da ćemo čeznuti za njima.
Nezamislivo, naravno, jer bez čežnji nemamo što vrednovati. Čeznutljivo živimo u ovom našem svijetu.
Dakle, koliko god se činilo logičnim, objekt čežnje ne može biti na prvome mjestu onoga što u nama budi želju. Čak i kad ne bi bilo ničega vrijednog čekanja, čovjek bi čekao tako dugo dok se ne pojavi nešto što bi čekanje učinilo vrijednim. Čovjek je ponajprije satkan od čežnje i izglednije je da tu veliku čežnju projicira na predmete na koje naiđe, kako bi ih poslije neosnovano smatrao uzrokom svojih čežnji.
Izdavač: Naklada LJEVAK
K.P.
