Psiha

Psiha

Kada idoli postanu “lažnjaci”… Jeste li ovisni o uspoređivanju s drugima?

Gotovo pa je nemoguće ne uspoređivati se s drugima. To činimo svakodnevno, u većini slučajeva potpuno nesvjesno. Donosimo zaključke o vlastitoj inteligenciji, ljepoti, uspješnosti, smislu za humor, uspoređujući se s ljudima koje poznajemo ili pak sa osobama o kojima čitamo i slušamo u medijima.

Čovjek kao socijalno biće koristi druge ljude kao izvor utjehe, potpore, pomoći, ljubavi, ali zapravo i kao izvor informacija o samome sebi. Drugi ljudi nam odgovaraju na vlastito, vjerojatno najvažnije pitanje – ˝Tko sam ja i kakav sam ja?˝ Drugo je pak pitanje na koje tražimo odgovor ˝Kakav ja to želim biti? Tko želim postati?˝ To je vječni proces usklađivanja između ovog sadašnjeg nesavršenog i neizgrađenog “ja” i onog idealnog “ja”, “ja” kojem težimo.

Kako odlučiti što želimo postati?

Tako netko može željeti u idućih godinu dana završiti fakultet, napredovati na poslu i pronaći dečka ili curu ili pak može težiti nekim karakteristikama – primjerice da postane otvorenija osoba koja lako sklapa prijateljstva i prilazi novim ljudima. Kako postavljamo te ciljeve? Kako odlučujemo što želimo postati? U velikom dijelu odgovor ponovno tražimo i nalazimo u drugim ljudima. Danas su ta traženja poprimila jedan drugačiji oblik.

Prateći tuđe živote propuštamo svoj

Nekoć su djeca svoje junake nalazila u romanima, knjigama i glazbi. Danas kad nam je čitav svijet na dlanu, on je postao jedna velika utrka, bojno polje na kojem samo izvanredni mogu pronaći sreću i blagostanje. Ne biste vjerovali koliko mladih, visoko obrazovanih ljudi “pada u depresiju” jer mi je život koji je realno prepun privilegija o kojima polovica svijeta, tamo negdje, u zemljama o kojima se ne priča može samo sanjati, postao dosadan i predvidiv. Ubija ih rutina, “žele nešto više”, nešto ekskluzivno i izvanredno, ne shvaćajući da istu tu rutinu zapravo sami stvaraju propuštajući živjeti vlastiti život dok neprestano gledaju kroz prozor tuđega. Društvene mreže su pozornice kojima defiliraju nakićeni, uspješni, kvazi – bezbrižni ljudi.

Postali smo ovisni o uspoređivanju s drugima. Drugi nam govore jesmo li sretni, i ako nismo, što još sve trebamo učiniti da postanemo sretni. Kamo trebamo ići, koga trebamo upoznati, kako trebamo izgledati. Umjesto da se zagledamo duboko u sebe zaslijepljeni smo sjajem neautentičnih idola koje upravo mi hranimo. To je zatvoreni krug koji preuzima i prožima mlade generacije. Mladi danas tako olako i bez razmišljanja donose zaključke o potpuno nepoznatim ljudima, ljudima kojima se dive i zavide, a sreća se poistovjećuje s “imanjem”.

Imati ne znači biti sretan

Ne shvaćamo da sreća koja znači navezanost na stvari ili ljude, koja je uvjetovana posjedovanjem jest tek iluzija od osjećaja. Jer jednom kad dobijemo ono čemu težimo i za što smo uvjereni da će nas usrećiti, privući će nas vrlo brzo nešto novo, nešto ljepše, nešto više. I uvijek će postojati netko tko ima upravo to. Netko poput kakvog bismo htjeli biti. Netko iza čijeg se blistavog osmijeha i zavidne karijere možda krije osoba koja ne voli samog sebe i koja se skriva iza slike uzbudljivog i izvanrednog života.

Poslovica kaže da je sreća u malim stvarima, a ja bih dodala i u “malim ljudima” jer takvi su nerijetko najvjerniji sami sebi.

Foto: Shutterstock

Ordinacija preporučuje

card-icon

Zdravstveni adresar

S lakoćom pronađite ordinaciju, ljekarnu, polikliniku i drugo.

card-icon

Baza bolesti

Nešto vas boli ili smeta? Prije odlaska liječniku možete se informirati ovdje.

Možda će vas zanimati i ovo